Brzo klizanje
Brzo klizanje na kratkoj stazi (short track speed skating) se prvi puta službeno pojavilo na zimskim olimpijskim igrama 1992. godine (a prije toga na olimpijskim igrama 1998. kao pokazni sport).
Natjecanja se održavaju na zatvorenim klizalištima, duljine jednog kruga staze 111,12 metara – na klizalištima dimenzija međunarodnog hokejaškog igrališta (30 x 60 metara).
Utrke na kratkoj stazi su vrlo brze i uzbudljive. Klizači se utrkuju međusobno a ne sa štopericom, u grupama od četiri do šest natjecatelja.
Postignuta vremena bilježe se u svrhu postizanja najboljih vremena (lokalnih, nacionalnih i svjetskih). Budući da je brzo klizanje na kratkoj stazi gledateljski sport, on privlači mnoge atraktivnošću akcije sabijene u jureću grupu klizača na gotovo premaloj stazi te nepredvidljivošću padova i povremenih dodira natjecatelja.
Klizači ne samo da posjeduju kombinaciju nevjerojatne snage i brzine, već moraju potpuno vladati tehnikom i strategijom. Izdržljivost je također bitan čimbenik jer se klizači natječu u seriji eliminacijskih utrka, četvrtfinala, polufinala i finala a ponekad i superfinala u istom danu.
Sposobnost procjene utrke i konkurencije vitalna je za zauzimanje pozicije u trci koja će voditi do pobjede (startna mjesta izvlače se prije utrke). Tipična strategija može biti zauzimanje vodeće pozicije u samom startu te postavljanje jakog tempa utrke kako bi ostali natjecatelji “izgorjeli” tokom utrke. Jednako je moguć i lagan tempo u kojem se stalno izmjenjuju pozicije namještajući se za sprint u zadnja tri ili četiri kruga utrke.